Ako ste ikada prošli kroz Ložišća, znate da se pred zvonikom crkve svetog Ivana i Pavla jednostavno mora zastati. Nema tu puno filozofije, to je jedan od najljepših zvonika u cijeloj Dalmaciji.
Ali ono što ga čini još posebnijim jest priča o tome kako je ovo malo selo uopće došlo do takvog raskošnog zvonika.
Sve počinje s poznatim kiparom i arhitektom Ivanom Rendićem. Kad su ga mještani pitali da nacrta zvonik, Rendić im je poslao čak tri prijedloga. Dva su bila sasvim obična, skromna, kakve većina sela u Dalmaciji ima. A treći? Taj je bio za nekakav veliki, bogati grad, da ne kažemo baš Veneciju.
Jer Rendić je volio šalu više od svega. Dobro je znao da Ložišćani nemaju ni blizu toliko novaca za takav projekt, pa je taj treći nacrt poslao čisto da se malo našali.
Ali život piše zanimljive scenarije. Župnik je sve nacrte objesio na crkvena vrata i rekao: neka narod odluči. I narod je, naravno, jednoglasno odabrao onaj najljepši, najskuplji, najgrandiozniji.
Kažu da se Rendić tada samo nasmijao i rekao im da su ludi, jer za taj zvonik „nema ni novaca ni majstora na Braču da ga sagradi“.
No Ložišćani su baš tada pokazali svoju tvrdoglavost. Kad su im rekli da to ne mogu, odlučili su da hoće, pa makar sve založili.
Novaca, naravno, nije bilo. Ali našao se jedan imućni sumještanin, dr. Mihovil Nazor, koji se u selo vratio na mirovinu. Posudio je cijeli iznos i samo je tražio da mu dug vrate od prihoda od vina, a iskreno te nije previše računao na to da će mu novac ikad biti vraćen.
Gradnja je krenula 1884. i trajala sve do 1889. godine. I tu, kao u svakoj dobroj priči, nije išlo glatko. Prvi građevinar ubrzo je odustao jer je projekt bio prezahtjevan. Dugo nisu mogli naći nikog drugog.
Na kraju se javio mladi klesar iz obližnjeg kamenoloma, koji se zaljubio i oženio Ložišćanku. Mještani su bili skeptični — kako će taj momak s malo iskustva napraviti nešto što bi i Venecija poželjela?
Ali mladost zna biti uporna. Danima i noćima nije spavao, proučavao je svaki kamen i slijedio Rendićeve nacrte do najsitnijeg detalja. Na kraju je uspio. Zvonik je sagrađen, a dug se godinama vraćao kroz bačve vina i konobe pune maslinova ulja.
Danas, kad stojite ispred tog zvonika, možda i ne znate cijelu ovu priču. Ali znajte, taj toranj nije samo kamen i vapno. On je dokaz da se snovi mogu ostvariti, čak i kad svi govore da su nemogući.
I možda baš zato Ložišćani mogu biti ponosni što njihovo malo selo ima zvonik kojem se ne bi posramila ni Venecija. Pravo malo dalmatinsko remek djelo, izgrađeno tvrdoglavošću, zajedništvom i – pomalo – u inat svima koji su rekli „ne može“.
